PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Jasno je da su svi crnogorski ribari istovremeno i lovci, oni sa svojom ribarskom opremom u čamcima nose i svoje oružje, pa se stoga dešava ne rijetko da na nekoj od ribarskih barki daleko na vodi sijevne oružje i podigne se oblačić dima, ako se desi da neki jezerski orao ili neka druga pernata grabljivica suviše lakomisleno proleti pored broda na domet puške.
Ako se iz sadašnjosti prebacimo u prošlost Skadarskog jezera i njegove okoline, pojaviće se pred našim umnim očima najuzbudljivije i najupečatljivije slike. U prastara vremena, prije nego što je svjetski vladar Rim došao ovdje, okolinu Skadarskog jezera nastanjivali su Iliri, kojima Plinijus neopravdano pripisuje „zao pogled” i koji su imali naviku da tetoviraju svoja tijela. Tetoviranje je bilo zajedničko sa njihovim srodnicima Tračanima. Osim toga, Herodijan ih je opisivao kao ljude visokog stasa, Plaut pominje njihovo veliko lice čime cilja na kefaloniju, a njihovu crnu boju kose navode jednoglasno svi stari istoričari. Oni su se raspali u pojedina plemena na čelu sa svojim sopstvenim plemenskim starješinama ili kraljevima i živjeli su djelimično kao pastiri od prihoda od svojih stada, a djelimično od lova i ribolova. A pored toga, potvrđeno je da su se plemena koja su živjela na Jadranskoj obali bavila i manje časnim poslovima: pljačkom na moru. Prevlast nad ostalim plemenima vremenom je osvojilo pleme Ardieja čiji je kralj Agron bio osnivač velikog ilirskog carstva i koji je rezidirao u Skodri, današnjem Skadru na Skadarskom jezeru. Kada je on umro, na tron se popela njegova udovica, kraljica Teuta, jedna od najvećih krunisanih žena starog vijeka, koja nije zazirala od borbe protiv Rimskog carstva, u kojoj je podlegla, nakon što je u poslednjoj fazi ilirsko-rimskog rata bila prinuđena da preseli svoju rezidenciju iz Skodre u Rizon, današnji Risan u Boki Kotorskoj. Nakon njenog povlačenja i njene smrti u zemlji je opet buknuo ratni plamen, jer je njen naslednik, kralj Gentije, koji je opet vratio svoju rezidenciju u Skodru, ponovo posegnuo za oružjem protiv Rimljana, kojima je ovog puta bila potrebna velika sila da bi opet pobijedili Ilire. Ponosna rimska flota plovila je Jadranskim morem i iskrcala moćnu kopnenu vojsku kod Antibarija (današnjeg Antivarija) koju je predvodio pretor Lucius Anicius 168. godine prije nove ere, krećući se u brzom maršu prema Skodri, dok su rimski ratni galioti plovili uz Rijeku Barbanu (današnja Bojana, koja predstavlja odvod Skadarskog jezera u Jadransko more), da bi sa Skadarskog jezera pomogli operacije kopne vojske kod Skodre. Poslije kraće opsade uspjelo im je da zauzmu grad, a kralj Gentije je pao u ropstvo rimskog vojskovođe, čime je zauvijek nestala samostalnost Ilirskog carstva. Skodra i Skadarsko jezero su pali pod vlast Rimljana, a Skodra je kasnije u vrijeme Claudia Auusta bila glavni grad rimske provincije zvane Illyria Praevalitana. U rimsko doba flotila rimskih galiota još jednom je pobjedonosno plovila Skadarskim jezerom, kada se na sjevernoj obali iskrcavao car Dioklecijan, odakle se uputio u oblast današnje Podgorice, da bi tamo osnovao grad Diokleju, koji je dobio naziv po njemu. Dokazano je da je Skadarsko jezero bilo mnogo veće u ilirsko doba, a možda i u doba Rimljana, nego danas. Prostiralo se tada do same današnje Podgorice, a prema nekim drugim verzijama čak i do današnjeg Spuža, ali porozni krečnjak, koji sa svih strana okružuje jezero, nije mogao dugo da odoli eroziji i pukao je na dva mjesta. Tako su se formirala dva vodena odvoda do Jadranskog mora: rijeke Bojana i Kiri, preko kojih je dosta vode oteklo do Jadranskog mora, tako da je nivo jezera prilično opao a njegove obale su upale dublje u jezero. (...)
Od istorijskih događaja iz najnovijeg doba, koji su se odigrali na Skadarskom jezeru, dva zaslužuju da budu pomenuta, radi se o jednom izuzetnom prizoru i o jednoj potresnoj katastrofi. Ovo prvo pružilo se obalskim stanovnicima 26. avgusta 1910. godine kada je crnogorski prestolonaslednik Danilo povodom proglašenja Crne Gore kraljevinom organizovao lov na pelikane na Skadarskom jezeru u čast italijanskog kraljevskog para koji je boravio u zemlji. Tada je kraljica Jelena, lijepa kraljeva kćerka iz Crnih planina, ulovila neke ogromne močvarne ptice, dok su joj klicali i divili joj se njeni vjerni Crnogorci, koji su, sakupljeni na obali, bili svjedoci ovog sjajnog kneževskog ulova. Jedan mnogo tužniji događaj odigrao se poslednjeg decembarskog dana 1911. pred masom naroda koja se skupila na obali jezera da vidi crnogorskog oficira Koriolana Monića, prvog pilota Crne Gore, kako upravlja svojom Bleriot letilicom. Patrijarhalni Crnogorci su zadivljeni posmatrali svjetsko čudo današnjice, čovjeka koji je poput ptice letio u vazduhu, a svaki zaokret, koji bi letilica napravila, izazivao je veliki aplauz. Ali odjednom su se začuli uzvici zaprepašćenja crnogorskih žena i djevojaka, dok su muškarci zbunjeno gledali na jezero, gdje se dešavalo nešto strašno: letilica zajedno sa njenim hrabrim pilotom počela je da pada poput strijele i rasprsnuvši se u vazduhu pala je u vodu i potonula. Odmah je pokušano spasavanje nesrećnog pilota, ali svi ti pokušaji su došli prekasno, poručnik Monić se utopio u vodi.KRAJ